O piscu:
Ferida Duraković rođena je u Olovu; diplomirala je 1980. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje radi kao Sekretar međunarodnog PEN-a Bosne i Hercegovine. Autor brojnih knjiga poezije, dobitnik više nagrada. Poezija joj je prevedena na mnoge svjetske jezike.
ULCINJSKA NOĆ
According to A.P. Chekov, za Farah Tahirbegović
Noćni je autobus drndao, huktao i drndao, od Sarajeva prema Ulcinju… Bio je avgust sedamdesetih godina prošlog stoljeća – kako važno i staro i daleko zvuči: prošlo stoljeće! Vrućina teška i zagušljiva, kao ona iz priča koje je voljela; napisao ih je pisac u kojeg se klela kao što se vjernik kune u Boga… Ali vratimo se iz Digresije Donje, govorio je njen gimnazijski profesor književnosti, kao da je Digresija neko mjestašce u Bosni gdje smo zalutali pa da se valja hitno vratiti u centar svijeta, u centar dešavanja, u Čehovljeve priče, i njoj se to iz nekog razloga dopadalo, taman koliko i profesor, čudesno biće koje je Čehova imalo u malom prstu i mirisalo na duhan i nepoznato.
Drnda, dakle, noćni autobus za Ulcinj, hukće i širi miris benzina domovinom, baš kako i treba, nezaustavljivo, crven kao komunizam, napreduje autobus prema Ulcinju… Zašto baš prema Ulcinju – to dragi Bog zna. Biće da je domovina velika i široka, i da je Ulcinj – nakon Dubrovnika i Orebića i Neuma i Splita i Herceg-Novog i Opatije – nekako dalek i zanimljiv, čak egzotičan, pa hajde da se vidi. Na krajnjem jugu nismo bili, kaže Otac, koji nikad ne putuje s njima nego ih na ljetovanje šalje kao izaslanike koji će nakon obavljena posla podnijeti raport o stanju na terenu; a Otac bi da zna kako mu živi i taj dio Domovine, za koju je dao pola noge i cijelo srce. Otac plaća – otac odlučuje: Ulcinj.
Bilo joj je dosadno. Bilo joj je naporno, gotovo isto kao Mami koja se, dežmekasta, draga, s crvenim natečenim zglobovima, nasmijana i zabrinuta, stisnula na uskom sjedištu do nje. Ali djevojci je pouzdano bilo isto kao onim dobrim nesretnim djevojkama iz Čehovljevih priča (pa moralo je biti!) koje putuju u neizvjesnost budućeg života, drndavim tarantasom preko kakve izlokane, ćudljive i poplavljene stepe, u neku jezivu i privlačnu daljinu… Ma, važne su nepoznate daljine i književnost, ostalo su tričarije!
U odnosu na čaroliju Čehovljevih priča, njoj je na ovom putu sve bilo nekako običnije, ružnije; život se tu petljao u književnost, bez opravdanja i ozbiljnog razloga, sve se zbivalo s manje žestine u doživljaju, s više neprijatnih mirisa i premalo strasti… Na primjer, usporedimo ono sjajno tjeranje konja iz Čehova i ovo: na njenu veliku žalost, ovaj kočijaš je bio samo jedan u ulojenu tamnoplavu uniformu obučen grub poluseljak, rođak s Romanije, koji ih je primio u autobus bez karte na Tatinu preporuku… Konje nije ni mogla vidjeti – sada su se svi ti vranci iz priča i njihovo čarobno hrzanje skrivali u motoru smrdljivog pregrijanog autobuskog motora, te su stoga bili sasvim nezanimljivi za opažanje, za razliku od veličanstvenih književnih opisa, koje ona sve zna napamet… Život kvari književnost – zaključila je djevojka i uzdahnula sa sjetom.
Devojka se dremljivo smeši i, napućivši usne, opet leže… A tamo na bregu vidi se usamljena topola; ko ju je posadio i zašto je tu – bog bi ga znao.. Od njene skladne pojave i zelenog ruha teško je odvojiti oči. Da li je srećna ta lepotica? Leti žega, zimi studen i vejavice, u jesen strašne noći kad vidiš samo pomrčinu i ne čuješ ništa osim raspusnog vetra što ljutito zavija, a što je najgore – celog života sama, sama… Jedna žena se uspravlja i, uhvativši se obema rukama za umorna krsta, prati očima crvenu cicanu Jegoruškinu košulju. Da li joj se svidela crvena boja, ili se setila svoje dece, tek ona dugo i nepomično stoji i gleda za putnicima.
Ali sve ovo djevojci je ipak bilo itekako važno; ovo je putovanje bilo književnost, kakva-takva, koju doživljava: mlada djevojka sa svojom majkom ide u morsku banju: majka je dežmekasta, bolešljiva, dobra i zabrinuta – taman kao u Čehova. Djevojka… no, tačno tako: ako ne lijepa, onda barem jako pametna, što je važnije – i Čehov zna da je to važnije, pa je i zbog toga Čehov junak njenog života.
Iza ovih egzaltiranih rečenica zanesene djevojke krije se suština književnosti: u pričama se uvijek manje znojiš, manje treskaš a više uživaš, i vrućina je uvijek manja nego u stvarnosti! Ni ljudski smrad i muhe zunzare u pričama nisu tek ljudski smrad i muhe zunzare: sve to ima viši, važniji, nadživotniji smisao u srcu šesnaestogodišnje gimnazijalke, kojoj se – zamislite – i ime potrefilo iz Čehova: Nađa. Mada ga njena rodbina izgovara sa dugim bosanskim: Naaađa, ona ih moli svaki put kad joj se obrate da to skrate i izgovore onako kao u Čehovu, nježno i ljupko: Nađa. Bilo bi još bolje Nađenjka. Ja vas volim, Nađenjka… Pa još: ljubimaja maja…
Ideju o razlici između života i književnosti djevojka tek sad, baš sad, u ovom autobusu koji brekće prema Ulcinju, prvi put duboko i tragično shvata, čime u stvari, opet prvi put u svom životu, ali ipak nasilu, razdvaja književnost i život – a to boli do srca srca. Mi, u stvari, još i ne znamo pouzdano je li to razdvajanje književnosti i života djevojku zaboljelo do 'srca srca' – mi, ovakvi kakvi jesmo, nedobronamjerni realisti i neskloni budalaštinama kao što su bilo čije priče, Čehovljeve pogotovo, nego mi tu lukavo ubacujemo vlastite sitne traume vezane za predmet o kojem čitamo…
Bože, vidiš li ti sa svojih visina kako oholo neko stavlja mi u priču! Kao da mi bolje zna od ja!
Dobro, de, da nastavimo.
Na početku boravka u Ulcinju javila se djevojka svojoj dvije godine starijoj sestri razglednicom, a to je dokument koji treba poštovati, ma kako mi sumnjali da je sadržaj teksta na poleđini napisala baš ova gimnazijalka, jer mora se reći da joj nije bio nalik, jer mi znamo: i po rukopisu i po sadržaju kao da je neko drugi doživio to ljetovanje, tu godinu, taj Ulcinj, tu domovinu… to sve. Ali život iznevjerava književnost, opet i ponovo! A taj tekst je bio: «Draga K., ovdje je tako vruće. Sjećaš li se onih Š. što su nam rezali drva u dvorištu? E to su oni. Mama kaže budi pametna, a na tebe misli seka Nađa».
Oni Š. što su rezali drva u njenom dvorištu bili su Šiptari, Albanci. Nisu u kući govorili 'Šiptari' naglas, jer Otac je zabranjivao da se neko vrijeđa: bratstvo i jedinstvo bili su zakon koji je drmao njegovom kućom i onda kad su se raspali i zakon i kuća i bratstvo i jedinstvo. Ali svi su ih u komšijskoj komunikaciji zvali Šiptarima. Mladi, lijepi, snažni muškarci koji su s drvenim pilama na ramenu kružili po gradu i prije zime ljudima rezali drva. Nosili su male bijele pustene ćulahe, bili obučeni oskudno i siromaški, kad su pričali s ljudima gledali su negdje ponad njihovih glava, kao da time hoće da daju na znanje kako gore, ponad naših glava, ima neki bolji, viši, pravedniji horizont od ovog irgetskog, teškog, nimalo komunističkog o kojem pričaju, a po kojem moraju da se kreću da bi preživjeli.
Pilali bi i cijepali drva po cijeli bogovetni dan, po kiši jednako kao i po zvizdanu, od sedam ujutro do prvog mraka. Nikad nisu tražili ništa osim dogovorene sume, ni hrane, ni više novca, čak ni vode. Domaćice su im, sjetivši ih se negdje iza podne, donosile po čašu vode: djevojčica se sjeća kako je jedan, pošto nije imao ćulah, na glavu prvo stavio komadić drveta pa tek onda, s neviđenim zadovoljstvom, ispio vodu i zahvalno pogledao u nebo.
To je bila njena prva začudna činjenica o Šiptarima. I s takvim je sjećanjima iz djetinjstva krenula, sad već gimnazijalka, s majkom u ulcinjsku avanturu vrućeg avgusta.
Doručak u sobici s dva čista kratka kreveta, divna pješčana plaža, sendviči na plaži, kupanje, malo šetnje uz more, sunčanje: mama sunča reumu, djevojka uvija tanko tijelo što je nabubrilo od života i čita Čehova. Samo što sliku iz priče koju djevojka piše u sebi mijenjaju čudne žene s drugoga kraja plaže: Albanke, Šiptarke, obučene od glave do pete, sjede na plaži, leže, kupaju se i sunčaju, a od tijela im se vide samo lica i malo ruke. Mada nije nezanimljivo naslutiti te obline ispod slojeva dimija i bezanih košulja, kaže u sebi djevojka, i šara očima po pregibima njihove odjeće, gdje – kao u pričama! – naslućuje mekanu bijelu put koju sunce nije nikad vidjelo. Erotično, pomisli ona, kao pravi pisac. I iste sekunde posrami se od te riječi, okreće glavu da vidi gleda li je mama, ili ko drugi. I vidi, na nekoliko metara daljine, kako neki mladić bulji pravo u nju: ležeći na stomaku, glave podignute kao zmija, tako upadljivo fiksira svoj pogled na njene male grudi u oskudnom gornjem dijelu kupaćeg kostima. Djevojka se, rumena od stida i zadovoljstva, naglo okrene leđima prema njemu i spusti lice na pijesak. Mrsko joj je i drago, neprijatno joj je i uživa u sebi, raširila bi ruke da joj spadne gornji dio kostima i skupila bi se ispod ručnika da je niko više ne gleda – sve u isto vrijeme… Samo da mama ne primijeti, inače ode sve u život a ne u književnost.
Majci se gade ružni montažni restorani na plaži, aluminijske konstrukcije s isflekanim stolnjacima, s plastičnim tanjurima koji su izgrebani stotinama tupih noževa. Ona bi to sve radila na drugi način, ovo ništa ne valja, nije čisto, vidi kakve su im čaše, pogledaj kakvu salvetu preko ruke nosa ona konobarica, ćevapi ne mirišu kao kod kuće, u ovakve restorane ide samo ledičan i onaj ko ne zna kuhati, bolje je da u maloj kuhinji pored sobe naprave same svoje jelo.
Djevojka hoće vani, hoće svjetla, hoće svijeta, hoće književnosti usred Ulcinja, usred ljeta, usred jedne zemlje koja cvjeta, pod nebom iznad Ulcinja koje nikada više neće biti mlado kao ona.
Majka ostaje u kuhinji da napravi obrok: njeno tijelo napokon je na svome mjestu, iza štednjaka, i uživa jer ne dangubi na plaži nego radi nešto korisno za druge. Djevojka izlazi sama, u šetnju, odlazi…Možda u avanturu… Možda u ruku na njenom ramenu, kao dah vjetra, kao rečenica iz ljubavnih roto-romana, koji je privlače i gade joj se u isto vrijeme, koje bi da doživljava ali ne da ih čita jer su loša književnost... Možda u dlan na vrelom obrazu, u prst koji prelazi preko usana… Možda… Oh.
Mi ne misli za ja da više zna… Oh-la-la… Pa neka pogodi mi šta djevojci u Ulcinju bi…
Nakon petnaest dana majka klima pospanom glavom na zadnjem sjedištu noćnog autobusa koji kreće iz Ulcinja prema Sarajevu, tačno iznad vrelog autobuskog motora. Mi znamo koliko joj je drago što napokon ide svojoj kući. Taj trvor, taj trošak, ali šta ćeš, djetetu valja, tanka je kao grančica, srce joj nije zdravo…
Jednom rukom majka pridržava na krilu, baš u uvalici između nogu, saksiju sa sobnom biljkom koja se zove adam, kupljenom za velike pare od gazdarice u Ulcinju – cvijet koji je sanjala cijeli život. I evo adama tu; držaće ga na krilu punih dvanaest sati a da ne ustane niti se previše makne (adam je to!), u toj toploj uvalici između nogu. Vodi ga kući, prvog adama u svom životu. Rasadiće ga poslije sestrama i zaovama, svakoj od njih barem jedan adam će narasti do plafona, ogromni sjajni zeleni listovi osvojiće kutove soba i vladati njihovim čistim domaćinstvima. Paziće ih žene i maziti, plakaće adami kad ih se previše zalije, a zahvalno isijavati zelen i čist zrak kad ih se zalijeva i ostavi na miru… Drugom rukom majka grli krhka ramena svoje uspavane djevojčice, djevojke, gimnazijalke zanesene Čehovom. U njenom okruženju, u njenom životu, u njenoj budućnosti, šesnaestogodišnje djevojke niske su i zdepaste, sa štedrim izraslim grudima, a ne visoke, mršave, gotovo bez grudi. I one ne vole knjige. I ne sanjaju Čehova. Ne pate što ga nikad neće sresti i udati se za njega – ne.
Grli majka dva svoja blaga, svoga adama i svoju curicu, a autobus Centrotransa othukuje i drnda kroz ulcinjsku noć, u jednoj zemlji koje više nema, u životu kojeg više nema, u svjetlu kojeg će biti jednom, u njenim pričama.
To je bila lepota leptira, s kojom se tako slažu valcer, trčanje po vrtu, smeh, veselost, lepota koju je nemoguće vezati za ozbiljnu misao, tugu i mirovanje; i činilo se da peronom treba da prostruji malo jači vetar ili da počne kiša, pa da to krhko telo izgubi sjaj i da se hirovita lepota razveje kao cvetni prah.
BEBA S KOSOM
Gumena lutka, u ruskoj fabrici gumenih igračaka zamišljena vjerovatno kao beba dječak, ili beba uopšte, bespolna kao sve lutke i sve igračke na svijetu, njeno blago, njena bebana, koju joj je Majka kupila na gradskoj pijaci, njena najdraža beba, to jest jedina - nema kosu.
Djevojčica ne voli muške bebe, ne voli dječake, stidi se i gadi ih se; ona želi bebu s kosom. Ali Mama nema para da joj kupi lutku s kosom, onakvu kakvu ima susjedova djevojčica, jedinica, ili onakvu kakvu ima Mirica, rodica, jedinica; onu iz Italije, onu veličanstvenu koja stoji nasred bračnog kreveta u velikoj lijepoj kući gdje posteljina ima izvezeno Miricino ime, onu u veličanstvenoj ružičastoj haljini sa volanima od čipke. Ali pustimo haljinu; važna je kosa, ti slapovi lokni koji padaju talijanskim lutkama preko ramena - oh…
Djevojčica čezne, želi, sanja, budna sanja, da ima tu lutku, a zna da nikada, nikada, NIKADA, neće zamoliti mamu da joj je kupi. Zna da se to ne može kupiti, to nije pristojno čak ni upitati.
Uvečer, ispod teškog vunenog jorgana koji je guši, stisnuvši mršave ručice na stomaku, ponavlja, Bože daj mi bebu s kosom, Bože daj mi bebu s kosom, i s tom željom pada u san i izranja iz sna, zaprepaštena što Bog nije ispunio njenu želju, kao što će se u odraslom dobu buditi zaprepaštena što joj je poneku želju ispunio.
Ako na putu do škole pređe sto koraka a ne stane na liniju između kamenova na ivičnjaku, Otac će joj kupiti bebu s kosom. Otac je voli, najviše od svih, i kupuje joj svaki dan nešto što neće dobiti braća i sestra, on je drži na krilu i mazi je, što ne radi sa ostalom djecom jer nema vremena, ali ona je bolešljiva, mršava je kao grančica, srce joj preskače i guši je, i ide redovno na more jer mora, u Zeleniku, onda kad idu bolešljiva djeca, i Otac će razumjeti zašto joj toliko treba ta beba s kosom, i. . . stala je na liniju između kamenova… Neće ga ni pitati.
Djevojčica je odličan učenik, ona je vrijedan učenik, unaprijed uči lekcije jer joj je na časovima dosadno, a druga djeca tako sporo shvaćaju, ona je dobro dijete, ona čezne da je neko pohvali zato što je dobra, ne ide nikud gdje je zabranjeno, ne govori ružne riječi, pa zašto onda ne može dobiti lutku iz Italije? Ili neku drugu lutku, samo da je s kosom? Ona ne razumije riječi Nema para. Kako nema para kad ih ima za sve drugo samo ne za tu lutku? Zašto moraju kupovati toliko hrane i drva i odjeće? Bez svega toga se može.
Proljeće je 1968. Djevojčica iznosi svoju kartonsku kutiju na livadu iza kuće i vadi iz nje i reda po vlažnoj zemlji razna blaga: šarene krpice od cica od kojih će sašiti haljinu za bebu koju sanja; svilene konce za vezenje koje upliće u šarenu traku za kosu bebe koju sanja; malu kutiju cipela «Borovo», od nje će napraviti krevet za bebu koju sanja. Tu je i njena jedina, muška, beba, bez kose... Šta će s njom kad dobije bebu koju sanja? Uzima bebu bez kose i grli je, kaže, Neću ja tebe ostaviti, ne boj se, i hoće da zaplače od tuge što ova nema kose, i što mora da je ne voli jer nema kose, i što mora da sanja onu sa kosom, koju mora voljeti čak unaprijed, na neviđeno.
***
Otac je sinoć vikao, vratio se pripit i zahrkao je na bračnom krevetu, dešavalo se nešto što Djevojčica ne razumije, ali zna da nije dobro. Mama ima velike plave podočnjake jutros, i nije je pomilovala po glavi i rekla joj Janje majkino. Otac izlazi i kaže njoj i Sestri, Spremite se, idemo. Ne smiju pitati Gdje, spremaju se i kreću za njim niz strmu ulicu držeći se za ruke, bez riječi, kao i svaki put kad negdje idu zajedno. Djevojčica ne voli da drži Sestru za ruku, jer Sestra mrzi to držanje za ruke, i mrzi Djevojčicu zbog tog držanja za ruke, kao da je ona to izmislila, ali jutros joj to prija jer se boji samoće, i Sestrina ruka je nešto što je vezuje za kuću koja je jutros tako tužna, zagušljiva i tijesna za svakog ko u njoj živi.
Ulaze u radnju na čijoj firmi piše Muški frizer; jedan čiko, sa začešljanom kosom punom briljantina, smješta ih na stolice, jednu do druge, odsijeca im prelijepe dugačke pletenice, prvo Sestri pa onda Djevojčici. Djevojčica se ne sjeća mnogo čega, osim kruga koji ošišana kosa ostavlja oko frizerske stolice, i tuge, i užasa s kojim zna da će Mama gledati u njih dvije, dva goluždrava pileta sa kratkom tršavom dječačkom kosom, i Očevog cerenja kad vidi majčino lice. Osvetio sam ti se, piše preko tog lica, koje Djevojčica nikad nije vidjela tako ružno, i pruža Mami u staro «Oslobođenje» zavijene četiri pletenice, tužne i usamljene i plačne, kao Mama, koja ih odmota, i zamota, i ostavi u ladicu kredenca gdje stoje konci, igle i nekoliko žutih starih fotografija.
Prošlo je nekoliko dana; Otac je miran, Mama je mirnija, Sestra i Djevojčica stide se svojih frizura u školi, ali ništa se ne da popraviti. Djevojčica i dalje sanja bebu koju sanja, ponovo se po ko zna koji put život, za koji je mislila da će stati sa roditeljskom svađom, vratio u kuću. Najstariji brat je otišao na demonstracije, niko ne zna tačno šta je to, ali Otac kaže Samo kaišom treba s njima pričat. Mama nervozno juri po kući, otvara i zatvara ormare, prevrće iste ladice po dva puta, sklanja kosu koja je sklonjena, briše sto koji je već obrisan, pomiluje Djevojčicu po glavi iako ju je jutros već pomilovala. Djevojčica se zbog svega toga kao mače mota oko Majčinih nogu, ne bi li iznudila još jedno milovanje, ne bi li smogla snage da upita Mama hoćeš li mi kupit bebu s kosom? Odjednom, Mama - mama zna - još jednom otvara ladicu u kredencu, i kaže Hej, janje majkino, evo ti ovo pa napravi svojoj bebi kosu, i pruža joj u «Oslobođenje» zamotane četiri pletenice, onda nestaje iz kuhinje u sobu, i čuje se kako prigušeno jeca, ali tamo niko ne smije ući.
Djevojčica ide na livadu iza kuće, razmotava «Oslobođenje» i gleda pletenice mrtve kose, i vidi rješenje za svoje želje.
Od ovog trena, pa do onog kad se na muškoj bebi nađe nalijepljena gomila kose O-HO ljepilom, proći će nekoliko dugih dana. Ali Djevojčici to nije važno, važno je da ona napokon ima bebu s kosom o kojoj je sanjala. Ono što ne vidi Djevojčica, ali vide svi oko nje - prvo njena Sestra, pa braća, pa susjedi, pa onda pisac ovih redova - jeste činjenica da male nespretne ruke nisu znale ni umjele tu kosu zalijepiti kako treba, tako da je beba, u stvari, izgledala kao mali tifusar, sa velikim pečatima gole glave i nekoliko pramenova kose koja se linja kao pseća dlaka i otpada svaki put kad je Djevojčica želi počešljati.
Ali, ovdje je važna ideja priče, važno je da sam ja nešto htio da kažem, kaže pisac, a Djevojčica kaže Važna je kosa, pa bismo, u stvari, svi trebali biti prilično zadovoljni raspletom ove priče, u kojoj ima previše tuge i premalo kose.
Nije važno što mi (znam, znam) navijamo za Djevojčicu, i što će joj napokon, kao i u svim pričama o pravdi Božijoj, godinu dana nakon ovog događaja Majka kupiti lutku s kosom, nakon operacije krajnika, kao poklon za hrabrost, i što će Djevojčica od tada svaki akt hrabrosti u svome životu vezivati za lutke s kosom, koje joj niko nije kupovao kao nagradu.
I nije važno što će Djevojčica, po nepravdi Božijoj, sa dvadeset devet godina izgubiti skoro svu kosu, a niko, ni sveznajući ljekari, neće znati zašto. I što će nova kosa, po pravdi Božijoj, izrasti gotovo preko noći: nova, kovrdžava, lijepa, zdrava, kao i život njen, koji je od trenutka kad je dobila novu kosu krenuo kao duga ljubavna priča koja je preživjela čak i ljude što su njoj dobili glavne uloge.
Djevojčica je, nakon jednog rata, jednog za historiju i stotog za Djevojčicu ovakve vrste, rodila Djevojčicu, majušnu bebu – njenu bebanu. Kad su je stavili na njene grudi, čvrsto zamotanu u prljavu bolničku pelenicu u porodilištu koje bebe pere hladnom vodom iz ratnih kanistera jer nema struje, jedino što je – prije nego je pala u nesvijest od bola - htjela znati, bilo je da li beba ima kosu. Jašta, rekla je bolničarka, pravo čudo. Ima dugu crnu kosu.
|
|
